Avy

Avy je bila puno više od mačke — bila je moja srodna duša, najbolja prijateljica i voljena suputnica čije su male rutine svakodnevnicu ispunjavale utjehom i smislom. Njezino ime bilo je skraćeno od Aviation, ali za srca koja su je voljela bila je i Avy Baby, Love Bug, Little Love, Moo, Moo Moo, Chicken Nugget i mnoga druga slatka imena koja su pripadala samo njoj.

Bila je pričalica na poseban način. Gotovo svaki put kad bi joj se netko obratio, Avy bi odgovorila. Čekala bi kod vrata spavaće sobe kad bi se njezina obitelj vratila kući, tiho bi zacvrkutala kad bi ih ugledala iza ugla i stvarala svoje male udarce na stepenicama dok bi im se pridruživala. Njezina prisutnost osjećala se u svakoj sobi, svakoj rutini i svakom mirnom trenutku.

Avy je bila znatiželjna, pametna i puna osobnosti. Voljela je istraživati ormare i podrum, njušiti sve, od hrane do kistova za bojanje, i ponosno zauzimati mjesta za koja je znala da su njezina. Ona je bila šefica i to je znala — bilo da je držala psa podalje od kuhinje, krala komadić tune, birala svoju večernju poslasticu ili vraćala svoje omiljeno mjesto na kauču.

Znala je sjediti, davati pet, tražiti poljupce i ispuniti noć svojim malim grickanjem, predenjem, pa čak i glasnim hrkanjem. Prije spavanja imala je svoju rutinu: poslastice, hrana, grebanje po pijesku, a zatim skok na krevet kako bi se smjestila blizu jastuka. Svaka noć nosila je istu poznatu utjehu jer je Avy bila točno tamo gdje joj je mjesto.

Voljela je svoje drvo za mačke, prozore okupane suncem, češkanje po bradi, crvenu nit, šljokičaste loptice, igračke s mačjom metvicom i biti u blizini tijekom rada ili prijenosa uživo. Imala je svoju stolicu pokraj radnog stola i uvijek bi pronašla način da bude blizu osobe koju je najviše voljela. Ako bi netko bio bolestan, mazila bi se. Ako bi netko kasnio u krevet, podsjetila bi ga. Ako je željela pažnju, pobrinula se da je nemoguće ignorirati.

Avy je bila puna povjerenja, zabavna, hrabra, tvrdoglava, privržena i duboko voljena. U svojim posljednjim trenucima pružila je šapicu, uhvatila ruku i naslonila obraz na nju — posljednja gesta veze koju je tako duboko dijelila.

Njezin odlazak bio je iznenadan, a uspomene su dragocjene više nego što riječi mogu opisati. No, Avyjin život bio je ispunjen ljubavlju, osobnošću, rutinama, smijehom i utjehom. Zauvijek ćemo je pamtiti kao jedinstvenu dušu od mačke čija ljubav, glas, predenje i male navike nikada neće biti zaboravljeni. 🤍 🐾 🕯️